Tražeći nedostižno, činimo li nemogućim ono što je ostvarivo?
Poznata rečenica „Tražeći nedostižno, činimo nemogućim ono što je ostvarivo“ govori o „utopiji“ ili ljudima koji vide rješenje tamo gdje ga nema. Nasuprot utopistima koji vjeruju u rješenje svih problema, ljudi koji guraju glavu u pijesak ne vide problem ondje gdje problem postoji. I onaj koji pojednostavljuje, kao i utopist, čeznu za životom bez problema – jedan poričući da određene teškoće uopće postoje, a drugi priznaju njihovo postojanje, te ih definiraju kao nenormalne i stoga razrješive.
ŽIVIMO LI U SVOJETU UTOPIJE?
Još od vremena kada je Thomas More opisao jedan daleki otok pod imenom Utopija – ljudi vjeruju, sanjaju i pišu mnoga djela o idealnom životu. Živeći u dobu utopija ljudi hrle svim vrstama gurua, seminara i predavanja – koja nude sveobuhvatna i konačna rješenja u rješavanju ljudskih problema.
Tako smo svjedoci poziva na seanse koje će „integrirati i balansirati naš um, emocije i tijelo u naše pravo prirodno stanje“ ili na niz predavanja i seminara koji će nas „okrenuti prema pravom životu i njegovom dubokom bogatstvu punom smisla“.
I što se događa kada to ne doživimo ? Naravno – sve više depresije i osjećaja osobnog poraza, jer „moj život bi trebao biti zabavan, uzbudljiv, a živim u banalnosti i dosadi“ ili „trebao bih imati snažne osjećaje prema nekome, ali ja ih ne mogu pobuditi“.
Sve prevladavajući utopijski sindrom uzrokuje sve više rastava braka, otuđenje, nihilistički svjetonazor. Željni utopije mnogi se opijaju i drogiraju, iako nakon tih kratkotrajnih euforija slijedi povratak u još hladniju i siviju stvarnost.
Što se dešava kada se ne dosežu bračni ideali sadržani u narodnoj mitologiji, u bračnim čestitkama i zdravicama ili priručnicima o braku. Oni koji prihvaćaju te ideje idealnog braka, budu razočarani i smatraju svoj brak problematičnim te rade na rješavaju bračnih problema – sve dok ih traženje ne rastavi. Njihov problem nije loš brak, već njihovi pokušaji da nađu rješenje za problem koji uopće nije problem, a koji se, i kad bi to bio, ne bi mogao riješiti na onoj razini na kojoj ga oni pokušavaju promijeniti (P.Watzlawick)
TRAŽENJE ALIBIJA ZA LIJENOST
Bolje je putovati s nadom, nego stizati. Iako je i ova poznata uzrečica jedna vrsta utopije, manje je dramatična i ima stanovit šarm. Dobro je kada s tim stavom ljudi sebe opravdavaju što nisu uspjeli postići utopijsku promjenu, a loše kada im to služi kao alibi za lijenost, neodgovornost ili nezalaganje na nekom radnom ili životnom zadatku.
PJESMA O ITAKI
Grčki pjesnik Kavafi savjetuje starog ribara: „Moli se da tvoj put bude dug, da tvoje putovanje bude puno avantura i iskustava. Uvijek moraš misliti na Itaku, jer ti je predodređeno da tamo stigneš. Ne žuri na putu, neka traje dugo. Budi već star kada se usidriš na otoku.“
Ne-utopijsko rješenje je uživati na putu i biti bogat svime što na putu sretneš, ne očekujući bogatstvo na cilju.
Pjesnikovo mudro i pomirljivo rješenje govori da je važno putovanje, a ne stizanje, uz napomenu da je jednako važno ne postati „vječitim studentom“ ili perfekcionistom – osobom koja uvijek iznova uspijeva zakazati u predvečerje uspjeha – postajući putnikom koji vječito luta i nikuda ne stiže.
Autor: Jelica Popić, dr. med.
Share this Post