Sama riječ psihoza zvuči opasno i teško, asocira na nešto dramatično i strano. U svakodnevnom kolokvijalnom govoru kažemo da smo “u psihozi” ako želimo objasniti da smo u jakom stresu, da smo prekoračili naše unutarnje granice. Pojam psihoza u pravilu se vezuje za teže psihijatrijske poremećaje koji se nazivaju i duševne bolesti te u sebi nosi snažnu stigmatizacijsku moć.
Što su psihoze?
Psihotični poremećaji predstavljaju veliku skupinu kliničkih psihijatrijskih dijagnoza.
Psihotični poremećaji predstavljaju veliku skupinu kliničkih psihijatrijskih dijagnoza od kojih su neke cjeloživotne i onesposobljavajuće (kao npr. shizofrenija, shizoafektivni poremećaji, perzistentni sumanuti poremećaj ili shizotipni poremećaj), dok su druge prolazne i kratkotrajne, predstavljaju tek minornu epizodu i prolaze bez oštećenja psihičkih funkcija (akutni prolazni psihotični poremećaj). Psihoze mogu biti uzrokovane različitim čimbenicima, mogu imati različite kliničke slike i manifestirati se kombinacijom najrazličitijih simptoma.
Koji su uzroci psihotičnih poremećaja?
Poznato je da osobe koje kasnije u životu razviju shizofreniju, tijekom djetinjstva i adolescencije imaju suptilne abnormalnosti motorike/jezika ili blage kognitivne abnormalnosti.
Uzroci psihotičnih poremećaja predstavljaju kombinaciju složenih bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika te ovise o vrsti psihotičnog poremećaja. Dvije su osnovne skupine psihoza: tzv. endogene ili funkcionalne psihoze (shizofrenija, shizoafektivna psihoza, psihotične slike bipolarnog afektivnog poremećaja) te organske psihoze. Organski sumanuti poremećaji mogu biti uzrokovani različitim tjelesnim stanjima koja utječu na funkcioniranje mozga i mijenjaju dotadašnje psihičko stanje, razmišljanje i ponašanje, kao npr. Parkinsonova bolest, Huntingtonova bolest, Alzheimerova demencija, HIV, epilepsija, oštećenja i tumori mozga. Ipak, većina poremećaja, kao npr. shizofrenija, shizoafektivni poremećaji ili shizotipni poremećaj, nisu posljedica znanih tjelesnih smetnji.
Iako se svakodnevno publicira čitav niz znanstvenih istraživanja koji se bave uzrokom ovih poremećaja, oni su za nas još uvijek velika nepoznanica. Odavno je poznato da se shizofrenija javlja češće u nekim obiteljima; najnovije su studije pokazale da je rizik za pojavu shizofrenije kod potomaka oba roditelja oboljela od shizofrenije 27,3 %, dok ovaj postotak raste na 39,2 % za pojavu poremećaja nalik shizofreniji. Otkrićem genoma smatralo se da će se naći „gen za shizofreniju“, no brojne opsežne analize tek su otkrile brojne „kandidat-gene“ i kombinaciju raznih genskih mutacija, ali ne i jasan genetski uzročnik.
Pored genetskih čimbenika, ukazuje se na važnost stresnih traumatskih životnih događaja– kako u ranom djetinjstvu (seksualno, fizičko i emocionalno zlostavljanje), tako i u odrasloj dobi. Smatra se da su traumatski i stresni događaji u odrasloj dobi precipitirajući čimbenici koji dovode do ekspresije patoloških gena, koji su do tada bili skriveni i neaktivni. Poznato je da osobe koje kasnije u životu razviju shizofreniju, tijekom djetinjstva i adolescencije imaju suptilne abnormalnosti motorike/jezika ili blage kognitivne abnormalnosti.
Nastanak psihotičnih simptoma pokušavaju spoznati brojne skupine istraživača, od kojih neki ispituju regulaciju receptora, koncentraciju i ravnotežu neurotransmitera (dopamina, glutamata, serotonina), dok drugi istražuju morfološke promjene moždane tvari. Tako kod osoba sa shizofrenijom dolazi do promjena mozga u vidu smanjenja volumena prefrontalnog korteksa, ali i nekih drugih moždanih formacija.
U svakom slučaju, kategorija psihotičnih poremećaja vrlo je heterogena i udio važnosti pojedinih uzročnih čimbenika se razlikuje od jednog do drugog psihotičnog poremećaja.
Klinička slika psihotičnog poremećaja
Pri dijagnozi psihoza karakteristična je odsutnost jedinstvenog i patognomoničnog znaka, no ono što je zajedničko svim navedenim psihotičnim poremećajima i smatra se ključnim su sumanute misli, halucinacije, dezorganizirano mišljenje ili abnormalna motorika.
Što su to sumanute misli?
Sumanute misli ili deluzije su duboko ukorijenjena pogrešna vjerovanja koja se ne mogu otkloniti nikakvim racionalnim argumentima niti se mogu objasniti edukacijskom i kulturalnom razinom bolesnika.
Različite su vrste sumanutih misli pa ćemo ovdje nabrojiti one najčešće: progonstvene sumanute ideje još se nazivaju i persekutornim ili paranoidnim; sumanute ideje odnosa opisuju vjerovanje bolesnika kojim ljudi, situacije i zbivanja u okolini poprimaju osobno značenje; ideje veličine su ideje o velikom značaju, važnosti, bogatstvu bolesnika, njegovim nesvakidašnjim sposobnostima ili posebnom poslanju; sumanute ideje krivnje ili bezvrijednosti opisuju vjerovanje bolesnika da će zbog postupaka iz prošlosti biti otkriven i osuđen, da će zbog njegovih grijehova ispaštati buduća pokoljenja; sumanute hipohondrijske ideje su uvjerenja bolesnika da boluje od neke teške i neizlječive bolesti, najčešće karcinoma ili neke spolne bolesti; religioznim sumanutim idejama sumanuti sadržaji su vezani uz religioznu tematiku; sumanute ideje ljubomore odražavaju uvjerenje o partnerovoj nevjeri koje može voditi opasnom i agresivnom ponašanju prema partneru; erotomanske ideje odražavaju bolesno uvjerenje o zaljubljenosti u nju neke važne osobe; sumanutosti kontrole odražavaju vjerovanje da su bolesničke aktivnosti, impulsi i misli pod tuđom kontrolom i utjecajem. Slične tome su sumanutosti čitanja, nametanja i oduzimanja misli, koje su tipično shizofreni simptomi kojima se gubi osjećaj vlastitosti, bolesnik doživljava da ljudi izvana mogu saznati o čemu on razmišlja ili da njegove misli nisu njegove nego da su mu nametnute izvana.
Što su to halucinacije?
Slušne halucinacije karakteristične su za shizofreniju i jedan su od vodećih simptoma ovog poremećaja, osobito ako su imperativne, u obliku dijaloga dvaju ili više glasova ili predstavljaju ozvučenja vlastitih misli.
Halucinacije su opažanja koja nastaju u odsutnosti podražaja u vanjskom svijetu, stoga se nazivaju i „obmanama osjetila“.Mogu dolaziti iz vlastitog tijela ili vanjskog svijeta, vezani su uz pogrešnu procjenu realnosti, neželjene su, zbivaju se spontano i izvan su kontrole pacijenta. U pravilu su znak duševnog oboljenja iako se iznimno mogu javiti i kod psihički zdravih osoba. Kod psihički zdravih se opisuju u stanjima umora, pri uspavljivanju, pri buđenju, te u stanjima senzorne deprivacije (nedovoljne stimulacije osjetila podražajima izvana), sljepoće ili gluhoće.
Prema vrsti se opisuju slušne, vidne, njušne, okusne i tjelesne (površinskog ili dubokog osjeta) halucinacije. Slušne halucinacije karakteristične su za shizofreniju i jedan su od vodećih simptoma ovog poremećaja, osobito ako su imperativne, u obliku dijaloga dvaju ili više glasova ili predstavljaju ozvučenja vlastitih misli. Za razliku od slušnih, vidne halucinacije (vizualne) svojstvene su organskim poremećajima, iako se ponekad javljaju i kod shizofrenih psihoza kada mogu poprimiti razne oblike, a češćima od ostalih smatraju se elementarne halucinacije u vidu bljeskova ili boja. Tjelesne halucinacije predstavljaju obmane opažanja na području tjelesnog osjeta. Bizarna narav opisanih halucinacija ukazuje da se radi o shizofreniji, pogotovo ako je povezana sa idejama kontrole ili utjecaja.
Ponekad se halucinacije javljaju i kod organskih stanja, npr. apstinencijskih sindroma uslijed prekida uzimanja alkohola i benzodiazepina (taktilne i kinestetske halucinacije), epilepsije, infekcijskih bolesti mozga ili intoksikacija. Tako se kod kokainskih ovisnika i alkoholičara opisuje formikacija tj. gmizanje sitnih životinja iznad ili pod kožom. Njušne i okusne halucinacije (olfaktorne i gustatorne) opisuju se skupa jer se često doživljavaju zajedno i nije ih uvijek lako odijeliti. Prisutne su kod shizofrenije, epilepsije i organskih poremećaja, od kojih najčešće kod tumora i epilepsija temporalnog režnja.
Što je to dezorganizirano mišljenje?
Kod psihotičnih bolesnika susrećemo se s različitim vrstama poremećaja forme mišljenja. Ponekad slijed asocijacija može biti očuvan, ali su mu dodani različiti elementi bez logične povezanosti, što može rezultirati krajnje zamršenim govorom i buncanjem. Ponekad se može javiti „gomilanje misli“ koje bolesnik opisuje kao brzo nadiranje mnoštva nerazjašnjenih ideja koje mu se nameću izvana. Opisani poremećaji tijeka i forme mišljenja kod shizofrenih bolesnika rezultiraju nastankom rasplinutog mišljenja, kod kojeg je izgubljena normalna struktura mišljenja, asocijacije se redaju nelogično, zbrkano, nepovezano. Krajnji stupanj rasplinutosti ponekad je popraćen raspadom riječi čiji dijelovi se spajaju u nove riječi tzv. neologizme. Ispitivač u kontaktu ima utisak nejasnoće i konfuzije.
Što je to abnormalna motorika?
Pozitivni simptomi su sumanute misli, halucinacije, dezorganizirano mišljenje dok su negativni simptomi gubitak uobičajenog emocionalnog odgovora prema svojoj okolini, bezvoljnost, gubitak interesa i inicijative i sl.
Promjene u kretnjama, mimici, držanju i ponašanju zamjetne su kod većine psihijatrijskih poremećaja. Karakteristični za shizofreniju su tzv. katatoni simptomi koji se mogu manifestirati stuporom ili nemirom. Katatoni stupor prati krajnja psihomotorna zakočenost i mutističnost (nijemost), uz očuvanost svijesti. Opisane simptome zakočenosti i siromaštva kretnji mogu bez vidljiva razloga smijeniti nagle, besmislene, uznemirene kretnje, koje ponekad odlikuje agresivnost i destruktivnost, što se naziva katatonim nemirom.
Pored ovih osnovnih simptoma postoje i brojni drugi simptomi koji se javljaju kod psihotičnog poremećaja, kao npr. poremećaj afektivnog ili čuvstvenog života, tjeskoba, smetnje spavanja, poremećaj volje, pažnje, povučenost u vlastiti autistični svijet. Suvremene podjele govore o pozitivnim i negativnim simptomima. Pozitivni simptomi su sumanute misli, halucinacije, dezorganizirano mišljenje dok su negativni simptomi gubitak uobičajenog emocionalnog odgovora prema svojoj okolini, bezvoljnost, gubitak interesa i inicijative i sl.
Liječenje psihotičnih poremećaja
Otkrićem atipičnih antipsihotika učestalost i intenzitet nuspojava su se umanjili, a unaprijedio se oporavak negativnih simptoma.
Liječenje ovih poremećaja je u prvom redu medikamentozno i provodi se prvenstveno antipsihoticima. To su velika skupina lijekova čije je otkriće donijelo pravu revoluciju u psihijatriji stavljajući ih u red nekih od najučinkovitijih lijekova. Zahvaljujući otkriću ovih vrlo učinkovitih lijekova uspostavila se kontrola nad opisanim simptomima psihoze i omogućio se oporavak velikom broju bolesnika. Pored antipsihotika u liječenju psihoza mogu se koristiti i druge skupine lijekova kao npr. anksiolitici, stabilizatori raspoloženja, rjeđe antidepresivi.
Iako su antipsihotici lijekovi koji mogu imati značajne nuspojave, otkrićem novih skupina lijekova tzv. atipičnih antipsihotika, učestalost i intenzitet nuspojava su se umanjili, a unaprijedio se oporavak negativnih simptoma. Pored medikamentozne terapije razvijaju se različite psihoterapijske tehnike. Tako je psihoedukaciji cilj upoznati bolesnike s bolešću i načinima liječenja, relaksacijskim tehnikama postići umanjenje tjeskobe i straha, a metakognitivnom treningu cilj je pomoći bolesnicima da podignu svijest o distorzijama u realnosti te da uspostave kritički odmak u odnosu na simptome i unaprijede vještine svakodnevnog funkcioniranja.
Prognoza psihotičnog poremećaja
Proces liječenja i oporavka od psihotičnog poremećaja ovisi o vrsti poremećaja, duljini njegovog trajanja i uzroku nastanka poremećaja. Kod organskih psihotičnih stanja popravljanjem općeg tjelesnog stanja ili otklanjanjem tjelesnog uzroka često dolazi do nestajanja psihotičnih simptoma i potpunog oporavka. Kod akutnih psihoza simptomi traju kratko i mogu nestati u nekoliko dana do nekoliko tjedana, dok kod kroničnih duševnih bolesti kao shizofrenija ili shizoafektivna psihoza liječenje ponovnog pogoršanja bolesti može trajati dulje, ponekad mjesecima te kod preko tri četvrtine oboljelih zaostaju neki od psihotičnih simptoma.
(Izvor: www.plivazdravlje.hr)
Prof. dr. sc. Dolores Britvić, dr. med., specijalist psihijatar
Share this Post