Sportska masaža

Kakva je razlika između dviju masaža različitog naziva i postoje li te razlike uopće? Ako postoje, jesu li te razlike male onoliko koliko su male razlike između dva automobila istog proizvođača- nešto veća karoserija, jači motor i dodatna oprema? Ili su razlike dublje i veće, poput one između dva različita prijevozna sredstva, recimo bicikla i helikoptera? Mišljenja se u fizioterapijskoj struci razlikuju, a ona su još više suprotstavljena izvan nje. Tako i ovaj pogled unutar malog multiverzuma masažnih tehnika jest tek jedno mišljenje od mnogih, te je svakome dozvoljeno da stvori svoje.

Neću pogriješiti ako kažem da se masaže mogu podijeliti u dvije velike skupine- medicinske i nemedicinske. Prvima je isključivi cilj liječenje određenih oboljenja i bolnih stanja, ili njihovo ublažavanje. Uobičajeno ih izvodi fizioterapeut ili medicinski maser. Tome je tako, jer je i za primjenu masaže kao terapijske metode potrebno barem temeljno znanje iz anatomije i fiziologije uz, naravno, znanje same tehnike masaže i iskustva u njenoj primjeni. Unutar ove skupine masaža, osmišljeni su različiti koncepti sa različitim konačnim efektima, od kojih neki nose nazive po svojim autorima, neki su modifikacija tradicionalnih i vrlo starih pristupa, poput akupresure, dok su neki posve novi, koncipirani i u upotrebi od nedavno.

Nemedicinske masaže još su veća lepeza postupaka, koji su danas posebno u modi kroz Wellness filozofiju, te im za cilj nije direktno liječenje, već drugi efekti poput opuštanja mišića, mentalne relaksacije koja prati mišićnu, te uopće povećanja osjećaja fizičke ili mentalne ugode.

Sportska masaža se nalazi negdje na pola puta, sa po jednom nogom u oba svijeta. S jedne joj je strane cilj opustiti napete mišiće u određenim fazama trenažnog procesa, a nakon napornih treninga ili natjecanja, no s druge strane ima i preventivnu ulogu u naporu da se smanji mogućnost nastanka određenih ozljeda, naročito mišića. Uobičajeno se percipira kao pomalo agresivni postupak, koji podrazumijeva intenzivni pritisak masera tijekom cijelog trajanja masaže. No je li tome tako? Da bismo bolje razumjeli utjecaj svake, pa i sportske masaže, valja poznavati fiziološke efekte koje ona proizvodi na masirano tkivo, kao i na cijelo tijelo.

Općenito, masaža intenzivira cirkulaciju krvi, naročito one kapilarne u tretiranom području. Kao rezultat toga, ubrzava se metabolizam u mišićima, potkožnom masnom tkivu, kao i u samoj koži, uz posljedično ubrzavanje oporavka mišića poslije traume ili intenzivnog treninga. Dalje, masaža može utjecati na smanjenje ili povećanje mišićnog tonusa, dakle napetosti mišića u mirovanju. Manja napetost znači i manji otpor cirkulaciji krvi, što će reći i još bolji cirkulatorni optok. S druge strane, masaža može i povećati mišićni tonus, što ponekad koristimo i kao pripremu prije natjecanja. Izrazito agresivni pritisak kod masaže može prouzročiti i mikrotraume u samoj koži, potkožnom tkivu i mišićima, rezultirajući hematomom. Iako se to može činiti kao izrazito nepoželjno, u pojedinim tehnikama medicinskih masaža i to koristimo kako bi potakli neke procese cijeljenja. Osim lokalnih efekata na masiranom području, masaža može imati i sustavno djelovanje na druge organe ili tijelo u cjelini. Pri masaži velikog područja, prisutan je diuretski efekt, a ritmične kretnje ruku masera, kao i svaki drugi spori i pravilan ritam djeluju blago sedativno.

Sportska masaža ima jedan primarni cilj- ubrzati oporavak mišića od fizičkog napora. To čini koristeći dva djelovanja- smanjenje mišićnog tonusa, koji se prirodno poveća unutar treninga ili natjecanja, te poboljšanje cirkulacije krvi, naročito one kapilarne. Sila pritiska kod ove tehnike treba biti prilagođena konkretnom sportašu, te sam mišljenja da nema velike svrhe u izrazito agresivnim tehnikama, upravo poradi mogućih novih mikrotrauma.

Sportska masaža uobičajeno se  primjenjuje ili sustavno, što će reći redovito jednom ili nekoliko puta na tjedan poslije samog treninga ili natjecanja, ili sporadično, kada sportaš osjeti potrebu za njom. Njeno trajanje nije konkretno određeno, te može trajati od samo desetak minuta, pa sve do jednog sata ili duže. Nekada je dovoljno izmasirati samo jednu mišićnu skupinu, dok će drugi puta postojati potreba za masažom većine mišića na tijelu. Plan u konkretnom slučaju valja dogovoriti sa sportašem, kao i sa trenerom, a u zavisnosti od intenziteta treninga, natjecanja i individualnih potreba. Isto tako, postoje sportaši, pa i oni vrhunski, koji ne vole osjećaj relaksacije koji prati sportsku masažu, te ih ne treba prisiljavati na nju. Valja razumjeti da je masaža dobrodošla pomoć u oporavku, nikako temelj bez kojeg se ne može. Osim toga, masaže velikih područja tijela imaju i opći relaksacijski učinak, tako da se ne primjenjuju prije natjecanja ili neposredno prije treninga. Iznimka su bolna stanja pri kojima kratka lokalna masaža može pomoći u smanjivanju bolova prije fizičkog napora. Iako se i ove tehnike rade unutar sportske fizioterapije, one imaju drugu i drugačiju ulogu i ne treba ih miješati sa sportskim masažama kako su ovdje opisane. Dalje, masaža određenih mišićnih skupina u nekim sportovima može smanjiti preciznost. Konkretno smo u jednom malom ispitivanju uočili ovaj efekt kod odbojkaša i masaže vrata i ramenog obruča. Iako to u trčanju nije toliko bitan podatak, valja razumjeti da će noge „biti sporije” odmah po masaži. Stoga masaža uvije nakon trčanja, a samo iznimno prije njega.

I na kraju, postoje indicije, iako ne i čvrsti znanstveni dokazi, da redovita masaža mišića nogu, barem jednom na tjedan, u trajanju od 20 minuta ili duže, smanjuje rizik za nastanak mišićnih istegnuća ili ruptura u sportovima kojima dominiraju trčanje i skokovi.

(Izvor: http://www.scipion.hr/)