Jeste li se vi sami našli u situaciji da npr. želite nešto ispričati svojoj kolegici na poslu, a ona vas “sluša” i usput posprema ladicu ili prevrće papire po stolu? Kako ste se osjećali? Ne baš dobro? A koliko ste puta rekli svom djetetu: “Samo ti pričaj, slušam te”, dok ste ujedno prali posuđe, glačali, gledali utakmicu na TV ili rješavali križaljku?
Poštenije je reći djetetu da smo zauzeti i da ćemo ga moći saslušati kad premotamo mlađe dijete, odgledamo “Brazilski akvarel” ili Milijunaša … A tada mu doista treba posvetiti punu pažnju, ne dopuštajući da nas u tome bilo što ometa, odnosno, sve ometajuće čimbenike treba svesti na najmanju moguću mjeru.
Slušati, zapravo, uopće nije lako!
Iako svi mi najveći dio vremena koje provodimo komunicirajući s drugima – slušamo, nikad nas nitko nije učio kako da slušamo, a da bismo doista čuli ono što nam druga osoba želi priopćiti.
Kad dijete npr. pita: – Tata, kada će biti gotov ručak?, tata može reći: – Za pola sata – i skinuti brigu s vrata. Međutim, ako tata dobro sluša, može pitati:
– Gladna si? ili:
– Žuri ti se van? Ili reći:
– Da, znam. Mama bi to brže napravila. Još se malo strpi.
Slušajući, pitajte se što vam dijete zapravo želi reći
Maja ima 13 godina i učenica je sedmog razreda. Zakasnila je iz škole čitav sat i roditelji su se već bili zabrinuli. Uletjela je u kuću i sva uzbuđena počela pričati o tome kako je na tjelesnom ostavila jaknu i kako je to primijetila tek kad je već bila na pola puta do kuće. Vratila se u dvoranu i tamo su već bili osmaši iz druge smjene i ostala je pričati s jednim dečkom, Branimir se zove i on ima istu profesoricu iz povijesti i odličan je đak, ali je isto dobio jedinicu. I onda su još pričali o drugim predmetima i profesorima i pitao ju je koliko sutra ima sati i možda se opet vide jer on mora doći ranije…
Slušajući sve ovo Majini roditelji mogu i dalje pokazivati svoju ljutnju jer je zakasnila kući, mogu joj prigovoriti da je nemarna jer ostavlja okolo svoje stvari, mogu pobjesniti jer im nije prije rekla da je dobila jedinicu iz povijesti.
Međutim, najvažnije u svemu je njeno uzbuđenje što je upoznala Branimira, što joj se on dopao i što će ga sutra možda opet vidjeti. I što je ona to uzbuđenje podijelila sa svojim roditeljima. (O prodikama tipa “još si premlada”, “ne čini gluposti, škola ti mora biti na prvom mjestu”, “što će reći susjedi ako te vide s dečkom” i sl. bit će kasnije riječi.)
Za samopouzdanje vašeg djeteta nužno je da nađete vremena slušati ga i to tako da dijete osjeti kako vas zanima ono što govori i kako vam je zaista stalo. Svojim slušanjem pokazujete djetetu da vam je važno, i ono samo, kao i ono što vam ima reći.
No rastrzani svakodnevnim obvezama mnogi roditelji slušaju dijete na pola uha ili usput čitaju, gledaju TV ili rade nešto drugo. Bez obzira što imate malo vremena, previše posla i što vam se čini da ste preumorni da biste bili dobar slušatelj – ne zaboravite da je to za samopouzdanje vašeg djeteta vrlo važno.
Slušanje djeteta zahtijeva otvoreni um. To nam omogućava da zaista čujemo što dijete misli i što nam govori. Zaista saslušati dijeti znači utišati svoje misli, suspregnuti procjenjivanje i zaključivanje i pokušati shvatiti što nam dijete želi reći.
Kad slušamo dijete, vrlo teško je oduprijeti se porivu da mu odmah dajemo sugestije, savjete ili rješavamo problem. No, dijete često ne želi ni vaš savjet ni vaše rješenje svoga problema. Želi vam nešto reći. Želi s vama podijeliti svoj doživljaj. Ako ne budete slušali, nećete otkriti što je to. A onda ćete jednog dana, kad dijete malo odraste, uhvatiti samog sebe kako govorite Pa ona mi više ništa ne priča. Pa to je i razumljivo. Biste li vi pričali nešto nekome tko vas ne sluša?
Trenuci u kojima zaista slušamo svoju djecu dragocjeni su za razvoj njihova samopouzdanja. Djeca će razviti osjećaj vlastite vrijednosti ako vide da ih slušate. Naučit će kako rješavati svoje probleme ako im date šansu da ih izraze riječima.
Stoga, kad vam dijete sljedeći put bude nešto govorilo, odvojite svoje vrijeme i pažnju i saslušajte ga. Otkrijte što vam želi reći. Zašto mu je to važno? Govori li vam o nekom svom uspjehu? Ili možda o tome da je zbunjeno, ljuto ili tužno?
Pritom nemojte slušati samo riječi, usmjerite se i na djetetove osjećaje. Je li uzbuđeno i sretno? Ili je razočarano i tužno? Možda se osjeća odbačeno? Pokažite mu da to vidite. Vidim da si jako uzbuđena što idemo u kino. Ne možeš dočekati da krenemo. Zašto voliš ići u kino?
Odvojiti vrijeme, strpljivo i sa zanimanjem saslušati dijete vrijednije je od bilo kojeg skupog poklona koji mu možete kupiti.
Iz knjige: Bolje biti vjetar nego list
Autor(i): Dubravka Miljković, Majda Rijavec
Share this Post