Epohalni zaključak dr. Petera Coveneya baziran na složenim eksperimentima na kvantnoj razini daje uvid i u neke duhovne aspekte. Čini se, kaže Coveney, da su kvantni fizičari dokazali da atom ne može promijeniti svoje energetsko stanje sve dok ga kontinuirano promatramo! Sam čin promatranja sprečava promjene u atomu!
Teoretski, kada bi nuklearna bomba bila dovoljno pažljivo promatrana, ne bi nikada eksplodirala. To bi bilo tako u slučaju kada biste mogli provjeravati sve njene atome, svaki milijunti dio sekunde. Naravno da je to na razini ovog grubog svijeta nemoguće ali je vrlo važno jer isti način razmišljanja dobiva legitimitet i na duhovnom planu. Znanost postaje tihi saveznik duhovnosti.
Dakle, struktura svijeta, Stvarnost, je pod izravnim utjecajem svjesnosti promatrača o njoj. Naglasio bih: ovisi o kontinuiranom promatranju te Stvarnosti.
Postoje već spominjana dva osnovna puta ka stanju percepcije čistog jastva, a radi se samo o sposobnosti kontinuiranog sažimanja pažnje na vlastiti ego koji je u svom konačnom obliku jedna misao.
Prvi počinje, primjerice, osjećanjem dodira stopala s podlogom dok taj osjećaj ne postane kontinuiran da bi zatim promatrača nestalo, a osjećaj ostao i bez skoka, ma kako to paradoksalno izgledalo, „prešao“ u osjećaj čistog jastva. To je ego koji je spriječen u identificiranju sebe s predmetima promatranja.
Drugi je put totalne fizičke relaksacije i dokidanja „unutarnjeg dijaloga“. Mi konstantno razgovaramo ili s drugima ili sami sa sobom. Naše misli prati rad jezičnih mišića koji rade iste pokrete kao da izgovaramo te riječi na glas i očiju koje nesvjesno nastoje vizualizirati ono o čemu govorimo u tri dimenzije i pri tome stvaraju napetost u svojim strukturama. Kada dolazi do smirivanja ovih procesa koji traju neprekidno, dan i noć, od našeg rođenja, dolazi uvid.
Put sažimanja pažnje na disajni proces koji je vrlo popularan znatno je složeniji jer su ritmovi disanja povezani sa organskim funkcijama koje utječu na intenzitet i obim misli. Nijedna metoda meditacije ili molitve neće biti učinkovita bez gašenje tih funkcija.
Dr. Andrew Newberg bi rekao da dolazi do bitno smanjene cirkulacije u moždanom centru odgovornom za percepciju Vremena i Prostora. S gledišta kvantne fizike, prenijetog u makrosvijet, stabiliziranom, kontinuiranom percepcijom samo vlastitog identiteta svi procesi staju, odnosno prestaje zamjećivanje svih fenomena vezanih uz Vrijeme i Prostor. Patanjalijeve Joga Sutre na samom početku govore da je, prema nekima, „joga kontrola misaonih valova u umu“ (postoji niz različitih prijevoda izvorne sutre koja glasi yogaścittavrttinirodhah, op a.) . Ja bih to opisao kao prestanak percepcije sadržaja izvan sebstva. Mozak ne prestaje raditi, misli postoje kao kaotična masa, ali – nisu naše.
Kvantna fizika je potvrdila još jedan paradoks. Elektronima oko atoma da bi skočili iz jedne u drugu orbitalu treba nula vremena! Doslovce. Jer, statistički gledano, već se nalaze na oba mjesta, oni nisu čestice već svojevrsni oblak vjerojatnosti pojavljivanja na određenom mjestu. Koji bez promatrača ostaje zbir jednakovrijednih, istovremenih, potencijalnih stanja.
Po istom prirodnom zakonu, prosvjetljenje ne možemo tražiti ili naći. Ono već jest sada. Za prelaz iz stanja neznanja u stanje spoznaje također nije potrebno vrijeme jer su to dvije životne činjenice koje u nama koegzistiraju istovremeno ma kako to nevjerojatno zvučilo. Da bismo realizirali određeno stanje trebamo ga samo početi promatrati, osvijestiti da je ono već ovdje. Što je toliko jednostavno da je nemoguće pojmiti. Kao što je jednom rekao Papaji: to ti je stanje bliže nego vlastiti dah.
Zanimljivo je da je Kung Fu, kineska borilačka vještina vjerojatno nastala kao budistička svjesna meditacija u hodu. Monasi su krećući se Kinom na taj način neprekidno prakticirali meditaciju, a kako su ih nerijetko napadale bande pljačkaša od tih su kretnji razvili borilačku vještinu. Neke škole karatea smatraju da su kate također meditacija u pokretu, ali malo njih napominje da ih se ne smije raditi mehanički već treba neprekidno osjećati dodir tabana i poda dvorane, a u drugoj inačici kod kretnji istovremeno osjećati ili obje ruke ili obje noge.
Prakticiramo li simultane kretnje dviju ruku u bazenu s toplom vodom koji asocira na amnionsku tekućinu u kojoj smo plivali prije rođenja vidjet ćemo kako se lako istovremeno mogu osjećati svi dijelovi kože. To upućuje na to da smo u pre-natalnom životu sve percipirali kožom. Što dalje vodi do mnogih neslućenih mogućnosti…
(Izvor: Drago Plečko, portalosuma.com)
Share this Post