Vaš vrtićarac daje sasvim novo značenje riječi „nestalan“. U jednom trenutku on je kralj svijeta – trčkara uokolo potpuno vedar i nasmijan, dok je u drugom ljut kao paprika – krajnje je frustriran, plače i baca igračke na drugi kraj sobe.
Mnogi roditelji, u takvim trenucima, ne znaju kako bi reagirali, no upravo su ovakvi emocionalni ispadi idealne prilike za poučavanje i razvoj djetetove emocionalne inteligencije.
Emocionalnu inteligenciju možemo definirati kao sposobnost prepoznavanja, identificiranja i razumijevanja svojih i tuđih osjećaja. Osim toga, emocionalna inteligencija podrazumijeva i sposobnost upravljanja vlastitim emocijama, adekvatno izražavanje emocija i samomotivaciju. Također, odnosi se i na ustrajnost unatoč teškoćama i frustracijama, kontroliranje impulzivnosti, regulaciju raspoloženja te empatiju, odnosno suosjećanje.
Zašto je emocionalna inteligencija toliko važna u odgoju?
Učenje djeteta da se uhvati u koštac i nosi s određenim emocijama, na zdrav i prihvatljiv način, daje mu priliku za veću kvalitetu života u budućnosti.
Sigurno okruženje obitelji je prvo i najbolje mjesto za učenje ovakvih životnih lekcija.
Kada pomognete svome djetetu da razumije i nosi se s preplavljujućim emocijama – kao što je ljutnja, tuga, frustracija, zbunjenost – tada razvijate njegovu emocionalnu inteligenciju.
Dijete s većim kvocijentom emocionalne inteligencije bolje se nosi sa svojim osjećajima te se može samo utješiti kada je povrijeđeno. Takvo dijete bolje razumije odnose s drugima i može stvarati čvrsta prijateljstva.
Razvijanjem emocionalne inteligencije dijete postaje sretnije, uspješnije i odgovornije. To ima za posljedicu ponašanja koja mu omogućuju da se osjeća dobro unutar obitelji, u vrtiću, školi i raznim drugim socijalnim sredinama.
Slušajte s empatijom razvija djetetovu emocionalnu inteligenciju!
Empatija se odnosi na znanje o tome kako se drugi osjeća, na uživljavanje u tuđe emocije, na njihovo razumijevanje. Stoga, obratite pažnju kada vam dijete govori kako se osjeća, a zatim mu „zrcalno vratite“ ono što je podijelilo s vama. Čak i kada ne možete poduzeti ništa u vezi s tim što je vaše dijete uzrujano – suosjećajte. Već samo razumijevanje pomaže da otpusti emocije koje ga muče i zatim nastavi dalje.
Primjerice, možete reći:
„Vidim da ti je teško napustiti igru i doći na večeru.“
„Želio bi da sam stalno s tobom.“
„Razočaran si jer vani pada kiša pa se ne možeš igrati u parku.“
Ovakvi postupci potiču razvoj emocionalne inteligencije jer osjećaj da vas netko razumije pokreće umirujuće biokemijske procese. Aktivira se živčani put koji jača svaki put kada dijete doživi utjehu. Jačanje tog puta omogućuje djetetu da ga kasnije koristi kako bi se samo utješilo kada mu to bude potrebno. Također, dijete uči empatiji kada ga i samo doživljava od drugih. Na ovaj način pomažete svom djetetu da razmišlja o svome iskustvu i doživljajima. Vrlo maloj djeci, već sama spoznaja da postoji naziv za ono što osjećaju omogućuje uspješniji daljnji razvoj emocionalne inteligencije.
Dopustite djetetu da izrazi svoje emocije!
Mala djeca ne razlikuju sebe od svojih emocija. Prihvaćanjem djetetovih emocija – prihvaćate njega. Suprotno tome, poricanjem ili umanjivanjem onoga kako se dijete osjeća – šaljete mu poruku da ono nije u redu te da su neke emocije sramotne i neprihvatljive.
Neodobravanje, primjerice, djetetovog straha ili ljutnje neće spriječiti da se ono svejedno tako osjeća – samo će ga potaknuti da svoje emocije ubuduće suspreže i potiskuje. Suspregnuti i potisnuti osjećaji ne nestaju, niti blijede kao što se to može ostvariti njihovim slobodnim izražavanjem. Potisnuti osjećaji su „zarobljeni“ i na sve načine traže put prema van. S obzirom na to da osjećaji nisu pod svjesnom kontrolom – oni tada izbijaju neoblikovani. Primjerice, kada vrtićarac ugrize sestru, kada sedmogodišnjak ima noćne more ili kada adolescent razvije nervozne tikove.
Umjesto toga, naučite dijete da je cijeli raspon osjećaja razumljiv i da su oni dio svakog čovjeka, no da je važno znati kako ih izraziti. Primjerice, možete reći:
„Jako si ljut jer ti je sestra pokidala igračku, ali ju nije u redu zbog toga udariti. Dođi i pomoći ću ti da joj kažeš kako se zbog toga osjećaš.“
„Ljuta si i vičeš na mene da se maknem. Evo, odmaknut ću se malo. Vidim da te ovi osjećaji bole i plaše, ali te neću ostaviti samu kada ti je tako teško. Ovdje sam s tobom i sigurna si uz mene. Možeš biti ljuta i tužna koliko god želiš. Kada budeš spremna zagrlit ću te i možemo razgovarati ako budeš htjela.“
Roditelji i odgojitelji predstavljaju model djeci. Svakim kontaktom i interakcijom omogućavate djetetu da nauči neke emocionalne vještine. Treba imati na umu da djeca više uče gledajući što roditelji i odgojitelji rade nego slušajući što im se govori. Važno je i prihvatiti vlastite pogreške, ako se iz njih može nešto naučiti. Tako dijete dobiva poruku da nitko nije otporan na neuspjeh, a osim toga, na taj način uči kako se nositi s neuspjehom i krenuti dalje.
Vaše prihvaćanje svojih i djetetovih emocija, pomaže djetetu da i samo prihvati vlastite emocije. To mu omogućuje da lakše nastavi dalje te na taj način postaje sposobnije regulirati vlastite osjećaje. Osim toga, prihvaćanjem emocija dijete uči da one nisu opasne niti sramotne nego da su emocije u redu, da ih svi doživljavamo i da se njima može upravljati, odnosno da ih se može regulirati.
Emocije nisu niti pozitivne niti negativne, dobre ili loše. One mogu biti ugodne ili neugodne, ali su prisutne u životu svakog čovjeka od njegovog rođenja. Svi ih doživljavamo u cijelom njihovom rasponu – i kvalitetom i intenzitetom. Razlikujemo se samo po tome koliko se uspješno s njima nosimo i koliko uspješno njima upravljamo.
Autor/photo by: istrazime.com
Share this Post