Pohvala je vrlo moćno sredstvo utjecaja na ponašanje djeteta i njegovu sliku o sebi samomu. Neki je roditelji ipak rijetko koriste vjerujući kako će “pretjeranim” pohvalama pokvariti dijete.
Sve što dijete učini dobro, to je nešto što se razumije samo po sebi, nije vrijedno spomena. S druge strane, ne zaborave djetetu spočitnuti ni najmanju pogrešku ili propust stalno ga ubijajući u pojam: Govorim ti to za tvoje dobro; Da mene slušaš, to ti se ne bi dogodilo i sl. Svaka povratna informacija djetetu, bez obzira je li to pohvala ili kritika, treba imati tri komponente
- opis djetetova ponašanja
- vaš doživljaj tog ponašanja
- uvažavanje djeteta kao osobe, njegovih čuvstava, iskustava, napora.
Opisujući ponašanje dajete djetetu do znanja kako ste vi vidjeli, čuli, doživjeli ono što je dijete učinilo. Time mu omugućujete da shvati kako njegovi postupci utječu na druge. POZOR! Opisujte ponašanje, iskazujući pritom i svoje osjećaje u povodu tog ponašanja, a ne vrednujte dijete. Npr.:
– Povrijedilo me kad si rekao kako bi volio da je Markova mama tvoja mama,
a ne: Nevaljalče jedan bezobrazni, kako si se samo usudio takvo što reći!
Općenito, treba izbjegavati suđenje. Ako vam je to teško, sudite također postupak, a nikako ne samo dijete. Dakle:
Bilo je glupo to što si učinio, a ne: Glupane jedan!
I KAD HVALITE DIJETE, NASTOJTE BITI ŠTO PRECIZNIJI U ODREĐIVANJU ONOGA ŠTO POHVALJUJETE
Kad vam osmogodišnja djevojčica s ponosom pokazuje lutku koju je upravo nacrtala, možete ju pokušati “skinuti s vrata” izjavom kako je crtež divan i prekrasan. No, teško da će ona time biti zadovoljna. Nju će zanimati što mislite o lutkinoj kosi, očima, odjeći…, vi ćete tražiti termine kojima bi opisali svoje oduševljenje i biti na kraju iscrpljeni, a ona će zaključiti kako ste bez veze, jer uopće niste primijetili lutkine posebne čizmice. Dakle, umjesto cijele te priče odmah recite što sve vidite na slici (opis), kako vam se osobito sviđa frizura lutke i dobro složene boje odjeće (vaša reakcija), te kako vidite da je slika vrlo uredno obojana (uvažavanje djetetovih napora).
Komplicirano je, nije da nije, no ubrzo ćete vidjeti i dobre efekte od tog. Pohvaljujte s razlogom: nemojte svaku črčkariju proglašavati umjetničkim djelom jer ćete time samo zbuniti dijete. Ono nije bez kriterija, no moglo bi time takvo postati.
Sedmogodišnji Nenad je sa svojom mamom došao u posjet svom vršnjaku Bojanu. Odmah je spazio Bojanov nov, još uvijek dragocjen, autić. I zgrabio ga. Bojan baš nije bio presretan razvojem događaja, no ipak je dopustio Nenadu da se igra s autićem. Nenadova je mama bila oduševljena Bojanovom nesebičnošću i rekla mu je kako je najbolji dečko na svijetu. Bojan je ostao zbunjen. Kao prvo, zna da baš i nije tako nesebičan (prije par dana se počupao s Ivanom zbog tog istog auta i mama mu je prigovorila), sad mu je gotovo mučno kad vidi kako Nenad “divljački” postupa s autom i jedino što ga obuzdava jest mogućnost da kasnije izvuče od mame obećanje da će, jer je bio dobar, sutra ići u kino. Zbog svega toga pohvala mu je gorka i, sjećajući se sukoba s Ivanom, pita se nije li zapravo – najsebičniji na svijetu.
To je, dakle, tipično pretjerivanje u pohvaljivanju i to treba izbjegavati. U istoj situaciji, govorom samopouzdanja, Bojanu bi trebalo reći:
– Drago mi je što si Nenadu dao da se igra s tvojim novim autićem (naša reakcija i opis ponašanja).- Znam da nije lako dati nekomu posebno dragu igračku (uvažavanje osjećaja).
KAD IMATE RAZLOG ZA HVALJENJE, MOŽETE BITI VELIKODUŠNI, ČAK I AKO JE RAZLOG MALI. POHVALA ĆE TAJ RAZLOG, NAIME, POJAČATI
Evo jednog primjera iz školske prakse koji to potvrđuje:
Dvojica su psihologa, na početku školske godine testirali inteligenciju i čitalačku vještinu učenika od prvog do šestog razreda osnovne škole. Njihovim su učiteljima rekli kako su neki od njih izrazito daroviti – iako se ti učenici zapravo nisu razlikovali od ostalih. Pri ponovljenom testiranju, na kraju školske godine, učenici koji su bili proglašeni darovitima pokazali su na oba testa značajno viši porast rezultata, nego njihovi “prosječni” kolege. Očekujući od njih više, dajući im teže zadatke, više ih potičući i hvaleći – učitelji su i dobili više.
Dakle, ako pokažete djetetu kako vjerujete da u nečemu može uspjeti i pohvaljujete ga za svaki napredak u tom smislu, doista će uspjeti! Kad hvalite dijete nemojte ga podsjećati na prije učinjene pogreške. Time umanjujete značaj pohvale. Primjerice:
Ne: U odnosu na onu jučer, ova zadaća sasvim dobro izgleda.
Da: Uredno si napisao zadaću.
Ne: Napokon ti je uspjelo!
Da: Obavio si to na vrijeme.
Slijedi priručnik izraza koje možete koristiti u različitim situacijama, neograničeno – bez straha od predoziranja:
– Volim te.
– Volim s tobom… biti, igrati se, čitati, ići u šetnju…
– Ponosan sam na tebe.
– Divim ti se kad…
– Vjerujem ti.
– Znam da možeš
– Zaslužuješ to.
– Sviđa mi se kad..
– Znam da si učinio sve što se moglo.
– U redu je i pogriješiti
– Ne moraš uvijek biti savršen(a).
– Vidiš koliko si napredovao usprkos… (tomu što si bio bolestan)
– Ako kritiziram neke tvoje postupke, to ne znači da te ne volim.
– Bila sam ljuta zato jer (ni)si napravio., a ne zato što te ne volim
– Znam da se u tebe mogu pouzdati
– Što misliš o …?
– Rekla mi je prijateljica da bi voljela imati takvu kći kao što si ti zato što…
– Možeš biti ponosan na sebe zato što…
– Voljela bih da mi pomogneš u…
– Znam da ćeš uspjeti u životu!
POSEBNO JE PITANJE TREBA LI HVALITI IZGLED DJETETA
Ljepota je zapravo, toliko subjektivna kategorija da baš i ne možete pogriješiti govoreći djetetu kako je lijepo. No, kako vam jednog dana ne bi reklo Pričaš tako samo zato jer sam tvoj(a), i ovdje je dobro biti malo određeniji: Sav si zgodan, no oči su ti prekrasne…
Kad god ste u dilemi treba li dijete pohvaliti ili ne – učinite to, pohvalite ga, bez obzira ima li tri, trinaest ili možda dvadeset i tri godine. A držeći se prethodno opisanih pravila pohvaljivanja nećete pogriješiti Ni pretjerati.
Autorice:
Prof. dr. sc. Majda Rijavec
Prof. dr. sc. Dubravka Miljković
Share this Post