Sasvim sam siguran da ste u posljednje vrijeme barem jednom vidjeli sportaša na kojem je primijenjen kinesiotaping. Rukomet, odbojka, vaterpolo, plivanje, nogomet, tenis, zatim ramena, koljena, laktovi, stopala, kralježnica… Gotovo da i nema sporta ili dijela tijela u kojem samoljepive elastične trake ne igraju važnu ulogu u liječenju gotovo svih bolnih stanja u sportaša, ali i nesportaša. Pitanje jest može li jedan tako jednostavan postupak učiniti sve ono što obećava?
Teorija iza lijepljenja elastičnih traka na bolno mjesto govori prije svega o poboljšanju optoka limfe poradi nabora na koži uzrokovanih elasticitetom samoljepivih traka. Bolji optok limfe zatim pozitivno utječe na metabolizam mišića koji se nalaze ispod kože i potkožnog masnog tkiva. Je li ta teorija točna, zaista ne znam. No, mislim da to nije dovoljno objašnjenje za tako široku popularnost ove metode. Osim toga, ubrzani limfni i krvni optok može se postići i običnom masažom, limfnom drenažom, toplim oblozima, vježbama istezanja, te mnogobrojnim drugim, već davno dokazanim postupcima i to s neusporedivo boljim učinkom od onog pretpostavljenog u kineziotapingu. Pa gdje je onda kvaka?
Istina je da elastični povoji mogu smanjiti bolnost kod različitih ozljeda, naročito mišića i tetiva. Do ulaska kinesiotapingau sportsku svakodnevicu, elastični su se povoji primjenjivali u dva oblika- elastični zavoji i steznici. I danas kod ozljeda mišića primjenjujemo elastične povoje kako bi izvršili pritisak na ozlijeđeni mišić. Takav pritisak direktno smanjuje bol putem kompresije, ali i ograničava maksimalno moguće zatezanje mišića, te tako smanjuje mogućnost njegova ponovnog ozljeđivanja. No, kod kinesiotapinga nema kompresije u klasičnom smislu. Točno je da su ljepljive trake elastične, ali su one slobodno zaljepljenje na kožu, te je efekt kompresije izostao. Pa ipak, kod jednog dijela sportaša i u određenih bolnih sindroma dolazi do smanjenja bolova primjenom kinesiotapinga. Sve to zbog boljeg protoka limfe?
Kada se udarite laktom u rub od stola što prvo učinite? Drugom rukom se počnete trljati po bolnom mjestu. Jeste li se upitali zašto to činite? Niste? Ali sigurno znate da to trljanje umanjuje bolnost. Trljanje bolnog mjesta stimulira mehanoreceptore u koži, dakle osjetilna tjelešca koja su zadužena da mozgu prenesu informaciju mehaničkim podražajima tipa pritiska, trenja i sl. Kod trljanja bolnog mjesta nastaje „šum” u percepciji boli u mozgu upravo onako kako smetnje u slušalici vašeg telefona ometaju jasnoću glasa koji iz slušalice dolazi. Što je šum jači, manje je razumljiv glas sugovornika. Otprilike se sličan efekt događa i kod trljanja bolnog mjesta- šum koji uzrokuje stimulacija mehanoreceptora smanjuje doživljaj boli. Upravo to se događa kod kinesiotapinga. S obzirom na to da elastične trake uzrokuju nabore na koži koji se šire i skupljaju pri pokretanju, tako je i stimulacija mehanoreceptora ovisna o pokretima. Kada znamo da jedan dio bolnih stanja u sportaša postaje bolan samo u određenih kretnji, tako je moguće postaviti elastične trake tako da najviše stimuliraju mehanoreceptore upravo unutar kretnje koja uzrokuje bol, smanjujući ukupnu bolnost pri pokretanju, odnosno pri sportskoj aktivnosti. Na kraju imamo sportaša koji usprkos ozljedi može prisustvovati treningu ili natjecanju sa smanjenom bolnosti. I to je dobro zar ne?
Ako vam se na kontrolnoj ploči vašeg automobila upali lampica koja signalizira nedostatak ulja u motoru, što ćete učiniti? Vjerojatno ćete primiti na znanje informaciju i nastojati što je prije moguće posjetiti mehaničara. Ako ste baš na auto putu, ignorirat ćete lampicu, a možda je i prekriti kako vam ne bi ometala pažnju u vožnji. No hoćete li ju potpuno ignorirati zauvijek, u nadi da će se motor nekako snaći i bez ulja? Vjerojatno nećete. Isto je tako i s bolovima. Oni predstavljaju tek signal da u tijelu postoji ozljeda. Kraće ignoriranje vjerojatno neće učiniti ništa loše, ali duže može učiniti samo veću štetu.
(Izvor: http://www.scipion.hr/)
Share this Post