Duhovno zaobilazenje

Duhovno zaobilaženje

Ranih 80-tih psiholog John Welwood stvorio je termin “duhovno zaobilaženje” kako bi objasnio ljudsko ponašanje u kojem se osoba skriva iz duhovnih praksi kako bi izbjegla neugodne osjećaje, neriješene odnose, osnovne emocionalne i psihološke potrebe.

Duhovno zaobilaženje uključuje pretjerano odvajanje od “ne produhovljenih” bića, emocionalno otupljivanje, stavljanje previše naglaska na pozitivnost, fobiju od ljutnje, zasljepljujuće ili pre tolerantno milosrđe i obmanjivanje samog sebe da smo došli na višu razinu duhovnosti. Duhovno zaobilaženje zapravo sprečava pravi duhovni razvoj i stavlja čovjeka u metafizički limbo gdje smo pretjerano ljubazni, dobri, ali i površni.

Kako se onda duhovno zaobilaženje stvarno manifestira, evo nekoliko primjera

Osoba participira u “duhovnim aktivnostima” kako bi se osjećala superiornijima naspram drugih – to bi se moglo prevesti rečenicom kad netko pokušava biti prosvijetljen da bi mogao biti prosvjetljeniji od drugih. Vrlo je lako ući u ego zamku i vjerovati kako nas određeni rituali, vjerovanja i način života čini boljima. Možda i da, ali ako na druge koji ne žive tako gledamo kao slabije ili gluplje od sebe samo zato što npr. jedu supermarket jabuke, a ne one pale s drveta onda s vama nešto nije u redu.

Osoba koristi duhovnost kao opravdanje za ne preuzimanje odgovornosti – tako je kako je, svemir je već savršen, sve se događa s razlogom, realnost je ionako iluzija….ne možemo samo očekivati da će nam spiritualnost riješiti probleme. Možemo pročitati 100 prosvijetljenih knjiga, a i dalje ćemo imati hrpu problema koji će stajati u redu za rješavanje. Duhovnost nije štaka na koju bi se trebali oslanjati, ona je pomoćno sredstvo za jačanje i suočavanje s problemima. Zato se uvijek treba držati one “pomozi sam sebi i Bog će ti pomoći” – pametnom dosta.

Osoba osuđuje ekspresije ljutnje ili drugih snažnih osjećaja kod drugih ljudi – ljutnja je prirodna ljuska emocija i opravdan način reagiranja u mnogim situacijama. Ok, postoje i oni koji se baš na sve ljute, ali i za to postoje neki razlozi u pozadini koje svakako treba razriješiti. Bilo kako bilo ljutnju nikada nije dobro zadržavati, a još gore je misliti da ju njenim potiskivanjem možemo i eliminirati kao reakciju na nama neželjeni događaj.  Zadržavanje ljutnje samo pogoršava stvari, a ljutnju kod nekoga pogoršava i stav da je ona nepotreban osjećaj. Zato se slobodno ljutite kada je potrebno, ali ne tako da se svađate već da razriješite problem zbog kojeg ste osjetili ljutnju.

Preuveličavanje pozitivnosti – čovjek ne može uvijek biti sretan- ne može. Postoje bolji i lošiji dani i forsiranje nošenja rozih naočala nas može oslijepiti. Zabrinutost nije uvijek potrebna, ali nam može biti indikator da nešto promijenimo u ponašanju ili u smjeru u kojem idemo. Razmišljati pozitivno znači u iskoristiti sve svoje potencijale u teškoj situaciji kako bi popravili stanje. Razmišljati pozitivno ne znači da kada nešto krene u krivom smjeru da će samo pozitivne misli bez akcije razriješiti stav. Dakle stav i akcija donose rezultat.

Nadam se da ćete i dalje biti produhovljeni i ne zaobilaziti važne stvari.

(Izvor: http://www.about-time.in/)