Nedavno čujem da je u malom ali mondenom mjestu svih šminkera iz Hrvatske pa i šire – u Bolu na otoku Braču, jedna dama sa šeširom krala u samoposluzi…
Prava dama, sa frizurom, crvenom ciglenom Estee Lauder šminkom, manikiranim noktima, lanenom haljinicom, bračuletom i naravno sa relativno živčanim psićem.
Usudila se mrtvo hladno izmjeriti na vagi pola kg voća, zalijepila cijenu i nakon toga dodala još 1,5 kg.
Kad je otkrivena, opet je mrtvo hladno vratila višak voća te podignute glave i s prezirnim pogledom prema svima ponosno izašla iz dućana, kao da je vlasnica svijeta.
Kao maćeha bez milosti.
Ona je bez milosti u čuvanju svojeg integriteta.
To znači biti dama.
Dama je ona koja drži do sebe makar zna da ima grozne i nepopravljive mane, da je slaba i jadna i da nikad neće biti bolja. Naravno, svjesna je i svojih dobrih strana – izgleda, forsiranog uspjeha, lomljive časti, kćerke koja studira u Parizu (i drogira se možda, ali nema veze, to je u Parizu), prijateljstava sa bogatim prijateljicama (na čemu joj zavide, a to je važno)…svjesna je svega.
Ona voli sebe i svoje mane. Drži ih na okupu kao blago ovoga svijeta.
To je njena vrijednost.
Vrijednost je ono što volimo.
Vrijednost je ono što smo spremni uvijek braniti svojim stavom.
Vrijednost je ono duboko u nama prema čemu imamo pozitivan stav.
Vrijednost je ono što znamo da je naše i što smo prihvatili kao naše.
Da li vrijedim?
Da li dovoljno vrijedim?
Prava dama ne postavlja sebi nikad to pitanje. Ona ima niz postavki koje čine dokaz da vrijedi.
Njen izgled to pokazuje 24 sata na dan, stav, urednost, pogled, glas, držanje.
Nije vrijednost ono što imamo
Takav stav zahtijeva od okoline poštovanje.
Ako dama posjeduje i kvalitetne moralne i ljudske osobine, onda takvoj ženi nitko ne može stati na kraj i sva su joj vrata otvorena. Za nju zaista vrijedi „sky is the limit“.
Nije vrijednost ono što imamo.
Vrijednost je ono zbog čega mi duboko u sebi smatramo da vrijedimo ili bismo trebali vrijediti.
Možemo biti iskreni, pošteni, zabavni, bogati, lijepi, pametni, uspješni, ali i dalje imati osjećaj da ne vrijedimo dovoljno i tako se ponašati.
Davati na znanje svojim izgledom, stavom, pitanjima da nismo sigurni u svoju vrijednost.
Odakle potječe osjećaj vrijednosti?
Od prvih spoznaja da smo živi, a to znači da nam se netko obratio, da nam je netko odgovorio na naše reakcije, da je netko prihvatio naše reakcije. A to su roditelji.
Ako roditelji ignoriraju djetetove zahtjeve, radosti, osmjehe, pitanja, potrebe (a potreba je i da dijete prestane jesti ako nije gladno!), prve poruke koje će dijete usvojiti i koje će postati dio podsvijesti jest da – ne vrijedi.
Da ne vrijedi ako kaže ne, da ne vrijedi ako nešto traži, da su njegove riječi bezvrijedne, djela bezvrijedna, potrebe bezvrijedne.
Zvuči surovo, ali ovisno koliko je osoba (dijete) senzibilna, utoliko će šteta biti veća.
Nije važno što se dešava oko vas, pogledajte unutar sebe.
Upoznajte sebe.
Autor: Meri Bura, dr. med.
Holistički centar Mulier
Share this Post